Postoje neke misli koje zvuče kao da su oduvijek tu i kao da će zauvijek biti tu.

Jer svi prolazimo iste stvari - samo u različito vrijeme.

Jednu takvu misao je na pariškoj Sorbonni davne 1910. godine podijelio Theodore Roosevelt. Onu o čovjeku u areni. 

Šlepamo se na njegove mudrosti jer ide produžen vikend, ali... 

...ovo nitko od nas ne bi smio zaboraviti. 

Pogotovo dok smo okruženi s preko tri milijuna nogometnih izbornika, dežurnih dušebrižnika i generala poslije bitke.

Pa kaže Teddy:

Nije važan kritičar. Nije važan čovjek koji ukazuje kako se snažan čovjek spotiče. Nije važan čovjek koji ističe što je onaj koji djeluje mogao bolje. 

Zasluge pripadaju čovjeku koji je stvarno u areni, čije je lice uprljano prašinom, znojem i krvlju. Onom koji hrabro teži boljem, koji griješi, koji iznova i iznova ne uspijeva jer nema truda bez grešaka i nedostataka. 

Koji u najboljem slučaju na kraju spozna trijumf postignuća, a u najgorem slučaju, ako i ne uspije - barem pada jer se usudio biti hrabar i njegovo mjesto nikada neće biti među hladnim i bojažljivim dušama koje ne znaju ni za pobjedu ni za poraz.

Dok drugi sude, ti se usudi. Budi čovjek u areni.

E a usput, imamo i Grace Jones u Areni, ona je davno shvatila što je Teddy htio reći.

KUPI ULAZNICE

KUPI ULAZNICE

KUPI ULAZNICE

KUPI ULAZNICE

Pogledaj sve događaje